Priča ratne reporterke Aide Čerkez: Kako je svijet saznao za genocid u Srebrenici - „Na početku ni ja nisam vjerovala"

Dok se u Potočarima ukopavaju posmrtni ostaci žrtava genocida, ovaj dan podsjeća i na ulogu ratnih reportera koji su, u vremenima potpune informativne blokade, rizikovali živote kako bi svijetu prenijeli istinu. Jedna od najvažnijih priča iz tog perioda vezana je za dugogodišnju ratnu izvještačicu agencije Associated Press (AP) Aidu Čerkez. U razgovoru za N1 ona je otkrila do sada manje poznate detalje o tome kako su činjenice o srebreničkom genocidu uopšte ugledale svjetlo dana.

U julu 1995. godine, dok je međunarodna javnost još spekulisala o sudbini hiljada muškaraca iz Srebrenice, AP je poslao Čerkez u Tuzlu sa zadatkom da pronađe preživjele svjedoke. Komunikacijska sredstva bila su oskudna, a provjera informacija neuporedivo teža nego danas.

„U to vrijeme postojala su svega četiri ili pet satelitskih telefona za koje ti je trebalo pet sati pozicioniranja prema satelitu da bi nekoga nazvao. Kada se sve ovo dogodilo sa Srebrenicom, niko na početku nije vjerovao da su ti ljudi sistematski pobijeni. Iz današnje perspektive to zvuči čudno, ali tada se smatralo da je u pitanju klasično etničko čišćenje - da protjeraš ljude i daš im pet minuta da odu s najlon kesom. Za sistematska strijeljanja se nije znalo. Svi su vjerovali da su ti muškarci negdje zatvoreni u rudnicima u Aranđelovcu", prisjeća se Čerkez.

Osam sati intervjua i sumnja u vlastiti materijal

Nakon mukotrpne potrage na terenu, Čerkez je locirala prvog ključnog svjedoka, čovjeka koji je preživio strijeljanje i koji će kasnije postati zaštićeni svjedok Haškog tribunala. Razmjere užasa koje joj je opisao bile su, međutim, toliko nestvarne da je u njih posumnjala i sama novinarka.

„Snimila sam osam sati intervjua s njim van Tuzle. Kada sam se vratila, nazvala sam agenciju i rekla: 'Ja imam materijal, ali mu ne vjerujem. Mislim da je ovaj čovjek toliko istraumiran da mi priča priče iz Drugog svjetskog rata.' Moje urednike u Beču i New Yorku to je natjeralo da detaljno pročitaju transkript koji sam poslala faksom. Vraćali su me iz Sarajeva u Tuzlu šest ili sedam puta, što je pod granatama značilo po dva dana putovanja u jednom smjeru, kako bih odgovorila na stotine pitanja koja su postavljali — ne moji urednici, već advokati agencije Associated Press", objašnjava Čerkez.

Broj 278 i odgovor koji je „provalio" priču

Advokati su insistirali na najsitnijim detaljima, od vojnih tablica na kamionima do preciznih opisa prostorija u kojima su zarobljenici držani. Ključni trenutak, koji je prelomio istragu i dokazao autentičnost svjedočenja, odnosio se na dimenzije školske sale u kojoj su žrtve bile zatvorene prije strijeljanja.

„Svjedok je tvrdio da ih je u sali osnovne škole bilo tačno 278. Advokatima je to bilo sumnjivo i pitali su kako to može znati ako ih niko nije brojao. Otišla sam ponovo do njega, a on mi je objasnio matematički: na jednom kvadratnom metru stoje četvorica — jedan sjedi, jedan mu je u krilu, a dvojica stoje zagrljeni jer nema mjesta. Kada pomnožiš kvadraturu sale, to je taj broj. Posljednje pitanje advokata, na kojem su mislili da će cijela priča pasti, bilo je kako on uopšte zna tačne dimenzije sale u metrima. Vratila sam se i pitala ga, a on mi je dao krucijalni odgovor koji je provalio čitavu priču o masakru. Rekao je: 'Ja sam zidar.' Zidar se na sudu smatra stručnjakom. Tako je ta priča, nakon rigoroznih pravnih provjera, zvanično osvanula na naslovnicama 5. oktobra 1995. godine."

Bosna je postavila svjetski standard za DNK identifikaciju

Govoreći o kulturi sjećanja, Čerkez naglašava da je Srebrenica postala historijska prekretnica u međunarodnom pravu upravo zbog naučne utemeljenosti činjenica, čime su trajno zatvorena vrata manipulacijama i spekulacijama brojkama, kakve i danas prate Drugi svjetski rat.

„U ratovima od kamenog doba do danas uvijek se spekuliše brojem žrtava. Mi se u regionu ni danas ne slažemo oko broja žrtava u Jasenovcu jer to nije naučno utvrđeno. Bosna i Hercegovina je, zahvaljujući Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP), prva zemlja na svijetu gdje se za svaku žrtvu zna tačno ime, prezime i okolnosti stradanja. Prve mašine ICMP-a za obrtanje epruveta, koje sam lično gledala, izgledale su kao one na kojima se kokoši okreću na pijaci, sve dok međunarodna zajednica nije shvatila da masovna DNK analiza može staviti tačku na špekulacije. Taj svjetski standard, koji se danas koristi od Iraka do Ukrajine, rođen je ovdje. Nema više manipulisanja brojevima da bi se opravdali budući zločini. Tu je stavljena tačka", kategorična je Čerkez.

Buduće generacije i uloga umjetnosti

Na kraju razgovora, ratna izvještačica osvrnula se na novu fazu u kojoj se Memorijalni centar Potočari profilira kao obrazovna institucija, te istakla presudnu ulogu umjetnosti i kinematografije u prenošenju lekcija budućim generacijama, pominjući i svoj angažman na novom filmskom projektu rediteljke Jasmile Žbanić.

„Danas se ukopava deset žrtava, jednog dana neće biti niko, ali to ne znači da komemoracije i edukacija smiju prestati. Ako pitate djecu u školama šta je bitka na Neretvi, većina nema pojma, osim ako su pogledali film. Nemojmo dozvoliti da sljedeće generacije ne znaju šta se desilo u Srebrenici, jer sve što generacije ne znaju — ponovit će se. Za učenje te lekcije bitne su sudske presude i rad Memorijalnog centra, ali je ključna umjetnost. Knjigu koju napišete pročitaće 50.000 ljudi, a film koji snimite pogledaće pet miliona. Na kraju, filmovi su ti koji ostaju da čuvaju istinu", zaključuje Aida Čerkez.